Markovo na Plehanu, 29. travnja 2007.

Za razliku od prošle, ove godine smo išli na Plehan organizirano, autobusom. Putovanje je, naravno, naporno i iscrpno, ali kad se je u dobrom društvu, ne broje se minute nego se kaže prošlo brzo, dok “kažeš keks”. Bilo je pjesme, šala, čašćenja jelom i pićem, prepričavanjem od prije, igranja bele i sl. Došli smo na Plehan u subotu poslije podne ili točnije rečeno u “ćindiju” , kako govoriše naši “stari”. Ćindija asocira na kavu, te nas Buzari dočekaše prvo mezom, a onda kavom. Uz kavu smo pričali i naravno ono staro pitanje. “ Jel ba, kaćete nazad”? Sutra. Šta??? “ Bože me oprosti vi došli ko para vatre”. Zbogom i hvala, vidimo se sutra na Plehanu. Kasnije smo se smjestili u “Micin hotel” gdje nas je obradovala nova kupaona sa “taze fugama”. Hvala Mico, tebi i ujni, na konaku i gostoprimstvu. Subotom se igra tradicionalni nogometni turnir na kojemu, nažalost, nije je učestovala naša ekipa (okasnili).  Vrijeme i raspoloženje fantastično. Istog dana, delegacija naše zajednice predala je, Fra Mirku Filipoviću, skupljeni novac od akcije “ S ljubavlju gradimo Plehan”, a  iznos i spisak darovatelja bit će objavljen u Plehanskom Glasniku. Na večer, također tradicionalno, ide se na Dvanaesti kiliometar i to kada je sunce na “priodu”, vraćamo se kada čujemo  mog imenjaka kukurikuuuu..., a cijelo vrijeme provedemo uz pjesmu i druženje s dragim nam ljudima. Kratko smo spavali ali od toga ni traga ni glasa, na našim licima, u nedjelju prije početka sv. mise. Lijepo i nezaboravno, stotine parkiranih auta od ispod Crvenog brda pa do Mračaja. Izvrsna organizacija i smotra folklornih udruga (23) iz Bosne i Hrvatske, sa šargijama i violinama u rukama, oštrim grlima i vezovima koji mame poglede i divljenja sa svih mogućih strana. Tisuće ljudi u groblju, pale svijeće i škrope grobove najmilijih, vraćajući sjećanja na jučer i nekad “davno”. Svetu misu predvodio je provincijal bosanski, Mijo Džolan, uz druge svećenike, sestre i zbor Ive Šeparovića. Propovjed, udarna igla, svake euharistije ulazila je u uši Plehančana, strujila tijelom, a izlazila kroz suze i ježanje kože. “ Draga braćo i sestre, ovom mjestu, ovom Plehanu najpotrebnija je ljubav i činite nešto za nju”... Fra Mirko Filipović pozdravio je brojne goste, gradonačelnika Zagreba, velikog prijatelja našeg kraja, gos. Bandića, gradonačelnika Sl. Broda, Sarajeva i mnoge, mnoge druge goste. Poslije mise pjesma, kolo i druženje do kasno u večer. Oko pola sedam stavljamo svoje stvari u autobus, kupljenu rakiju Plehančanku i druge suvenire našega rodnog i dragog kraja. Sjedamo u autobus praćeni mahanjem ruku i suzama u očima. Duboko u srcima nosimo vatru ( na koncu, zato smo i došli) koja će nas grijati svakog dana do idućeg Markova. Odlazeći sa Plehana, zapjevana pjesma “ Moj Plehane dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje”, poziva nas i obvezuje na godinu za Markovo, a motivira i poziva sve one koji ove godine (ne)opravdano nisu bili s nama.

Zabilježio

Ivica Oroz, predsjednik

slike