HRVATSKA ZAJEDNICA  

                                 PLEHAN-DERVENTA

                                 POSTFACH 731

                                 8957 SPREITENBACH

                                 www.plehan.ch

                                 Travanj, 2004

                                 Bili smo na Plehanu

Bili smo na Plehanu

Osjetno neraspoloženi krenuli smo iz Berna na Plehan. Naime, bilo nas je u autobusu manje nego smo očekivali. Već iza Luzerna čula se prva pjesma i smijeh i u takvom raspoloženju proteklo je naše cijelo putovanje. Teško je na papir prenijeti sve izrečene šale i viceve, dogodovštine i zanimljivosti koje su nam izazivale smijeh i dobro raspoloženje. Ubrzo nam se pridružio i gospodin Jerko-Jerkan Brašnić, koji osim što dobro vozi autobus još bolje pjeva i šale pripovijeda. Do suza nas je nasmijao sa svojim imitacijama koje savršeno izvodi. Gospodin Jure Barukčić, vlasnik udobnog autobusa, vrlo strpljiv i ljubazan posebna je priča ovog lijepog putovanja. Sigurno je upravljao autobusom, sa lakoćom prelazio sve državne granice, ispunjavao nam sve želje, družio se sa nama, smijao i veselio kao da mu ovo nije bio radni dan nego izlet. Po prelasku Save, u Bos. Brodu Juro nam priprema veliko iznenađenje, pečeni odojak za dobrodošlicu na Plehan. Pečenku tešku 30 kg naručio je Jure za nas u Odžaku kod svoje braće. Svima im velika hvala. Od Broda do Matkovića bilo je u autobusu veselo i glasno, a kad je autobus skrenuo za Plehan, zavladala je tišina, neka neobjašnjiva radost i iščekivanje. Svi smo bili uz prozore, cijelo se tijelo pretvorilo u oči i uši. Trebalo je sve vidjeti i svaku promjenu primijetiti. Već kod kuća Alerića izgleda ljepše nego jesenas, a neko otraga u autobusu viče »Bog, Mate!« Ili se meni čini, ili je zrak drugačiji, sve nekako drugačije miriše… Vozi se brže i udobnije jer su rupe u asfaltu pokrpane šljunkom i ubrzo stižemo na Crveno brdo. I dok pogledom letimo preko Šušnjara, Polja, Bijelog Brda i sve do Save, započe Jerkan, a Franjo prihvati pjesmu: »Oj Plejanu, šalaj si na brijegu, u tebi se sokolovi legu!« Svi primjećujemo da je stara škola očišćena, kod Mijatovića par auta pred kućom, i Lucići su stigli, puno ih dvorište. Prolazimo pored groblja, puno svijeta, rade se nove grobnice naših pokojnih fratara. Pred kućama Principa i Filipovića još se pije jutarnja kava, svi nam mašu, plješću i zovu da svratimo. Jure polako vozi dalje, gledamo velike šatore na crkvenom igralištu, svugdje puno ljudi i auta, u crkvenom dvorištu također živo. Polako se spuštamo prema Mračaju, vozi se samo lijevom stranom, desna puna auta. Kod škole prava atmosfera turnira, puno svijeta, lijep i sunčan dan , osjeti se miris roštilja. Prolazimo polako, mašemo jedni drugima, svi smo sretni i veseli. Konačno smo na cilju, pred Micinom kućom istovaramo torbe i pečenku. Ujna Minica, stalni povratnik na Plehanu, trči pred nas i pozdravlja nas kao rođenu djecu. Fra Filip s još par osoba unosi madrace u Micinu kuću u kojoj ćemo prespavati. Zaustavljaju se auta, puno poznatih i veselih lica, svi se radosno pozdravljamo i zapitkujemo. Svima nam se žuri, čeka nas turnir a i pečenka je servirana na verandi ujne Minice. Jure i Jerkan su sa nama, stol je pun, ujna iznosi domaću kiselu salatu i kruh, pijemo rakiju Pave Marina… Za trenutak zaboravljamo svu tragediju našeg rodnog kraja i osjećamo se kao nekad kod naših kuća. Dok smo se sladili ujninim kolačima (šape i kiflice ) stiže »aber« s turnira da za pola sata igramo. Žurimo se presvući. Autobus odlazi, ja zaboravljam jaknu, a Mico cijelu torbu. Tko će o svemu misliti u ovom košmaru veselja i sreće.

Uostalom, lakše je bez jakne i torbe nego bez Joze kojeg smo zaboravili u Sloveniji na odmaralištu. Istina, Jozo nas je stigao za pola sata, a jakna i torba tek sutra dan. Odlazimo na turnir. Oko škole i igrališta sve lijepo očišćeno, pripremljen je veliki šator, postavljene klupe za posjetitelje, izobilje jela i pića. Krasna organizacija Zavičajnog kluba Plehan iz Zagreba. Na turniru učestvuje 16 ekipa iz BiH, Hrvatske, Austrije i Švicarske, a sav prihod s turnira namijenjen je za gradnju crkve. Pobjeđujemo jednu od najjačih ekipa turnira. Sretni i veseli pobjedom i kvalitetom naše momčadi, čestitamo Jurici, braći Anti i Marku, Perici, Ići, Mariju i malom Marku. Jednim okom gledamo nogomet a drugim tržimo još koga poznatog i dragog. Pogled mi se zaustavlja na procvalim baščama i novim krovovima među Zubkovim kućama. Raduje me da se i tu počinje obnavljati. Dan protiče u priči, pjesmi i veselju. Naša ekipa reda pobjede i stižemo u finale. Počinje padati kiša, betonska podloga igrališta pokrivena vodom i klizava postaje sve opasnija za igrače. Kao i uvijek u finalu, igra se oštro i borbeno, bojimo se kakve povrede i priželjkujemo kraj. Vrlo brzo dajemo gol, na kraju ipak sa 2 : 1 gubimo utakmicu i osvajamo 2 mjesto. Više nego ponosni završavamo ovogodišnji turnir na Plehanu. Druženje se nastavlja pod velikim šatorom, a poslije večere odlazimo kod gvardijana na sijelo. Kod fra Mirka puna kuća gostiju. Upoznaje nas sa gostima i donatorima iz talijanske Novare. Nude nas svim i svačim, mi se odlučujemo za kavu, kolače i domaće vino. Pričamo dugo i o svemu, a onda se razilazimo sa pozdravom »do sutra«. Večernji program prije spavanja nije lako prepričati, trebalo bi puno papira. Zato, kratko rečeno, bilo je ludo i nezaboravno. Ustajemo raspoloženi, doručkujemo kod ujne Minice i odlazimo na sv. Misu. Već od Mračaja počinje kolona parkiranih auta i autobusa i završava kod Kmadža. Kiša pada, tiha i neumorna. Puno svijeta, svi veseli i razgovorljivi. Pod nadstrešnicom igra kolo, čuje se pjesma i svirka ispod kišobrana. Hodam okolo, uživam u ljepoti i raznolikosti narodnih nošnji. Naime, stiglo je na Plehan više od 15 folklornih društava od Rame i Tomislavgrada preko Odžaka i Požege do Zagreba. Veličanstveno. Počinje sv. Misa, lijepo pjeva crkveni zbor iz zagrebačke župe Prečko, dobro ozvučenje, čujemo svaku fra Mirkovu izgovorenu riječ. Promatram ljude oko sebe, mnogi bez kišobrana, mirno i pobožno sudjeluju u molitvi. Završava misa a time i naš boravak na Plehanu. Popodnevni bogati program pod velikim šatorima nismo mogli čekati jer put je dug. Sa Plehana nas isprati naša familija, prijatelji, kiša ali i zadovoljstvo. Put do Švicarske bio je veseo, slavili smo jedan imendan i dva rođendana, manje smo pjevali ali smo zato više »budalesali«, pili i jeli. A bilo je svega. Naspremale mame, tetke i ujne pečenja, suhog mesa svake vrste, kuruze, kolača. Posebno spominjemo ukusnu pitu od sira i jabuka Pepine tete Jele. Tete, hvala Ti velika! A hvala i Juri da je imao u autobusu dovoljno pive, a još mu više hvala da nam je na kraju umanjio cijenu putovanja za 500 Fr. Doista, Jure i njegova firma zaslužuju orden, a ne samo pohvalu za sve što su učinili za nas na ovom putovanju. Od srca ih preporučamo svim pojedincima i udrugama za pojedinačna i grupna putovanja. A što reći za one koji su mogli a ne htjedoše sa nama na Plehan? Šteta. Ostali su siromašni za jedan lijepi doživljaj, propustili su priliku obradovati rodbinu i prijatelje, a sebe osobno duhovno obogatiti. 

I na kraju naše zajedničko mišljenje: »Vrijedilo je otići na Plehan i idemo i dogodine«.

Već sad pozivamo sve koji to žele da nam se sljedeće godine pridruže. Plehan, sv. Marko i svi koji tamo žive zaslužuju da im dođemo u posjetu.

                                                                                              Ukratko zabilježio

                                                                                              Pero Mrvelj