PLEHAN                               Kovačevci 36, pp 47 / tel. ***385-99-567-312

Dragi Plehančani - Dervenčani,

Pišem Vam ovu molbu s malom dozom nelagode, jer nisam navikao pisati ovakve tekstove. Život sam uglavnom proveo radeći u školi i u redakciji, gdje sam svojim radom osiguravao, makar skromna, sredstva za život te nisam morao nikoga moliti da mi pomogne nekakvim darovima. Sada sam u takvoj poziciji da moram moliti i možda ću to učiniti nespretno, ali ipak ću učiniti. Hrabrost za to pružaju mi dvije misli: da ne molim za sebe, nego za sve nas, i da ne molim tuđince nego svoju svojbinu, ljude s kojima me veže jedna tajna nit zajedništva istkana podno jednoga brijega koji nam je darovao identitet, po kojem se zovemo Plehančanima.

            Znam da svatko od Vas ima mnogo svojih obveza i da rijetko kome ili nikome baš ne cvatu ruže, nego svaki zarađeni novčić svatko pomno ulaže u svoju djecu i sigurniju budućnost. No znam isto tako da ste ugledni ljudi među ljudima i da gledate pokazati kako, držeći do sebe, mislite i na druge i na ono što je zajedničko, vrijedno, drago i sveto užoj i široj našoj narodnoj zajednici.

Čuo sam koliko je pomoći poteklo iz Vaše plemenite brige za domovinu u vrijeme kad je bjesnio rat. Znam koliko ste zajedničkih pothvata poduzeli da biste pomogli ugroženim pojedincima bez obzira gdje se oni nalazili. Znano mi je također koliko se trudite da održite vezu zajedništva priređujući sve do danas prigodne fešte i priredbe na kojima uvijek iznova među vama i u vama oživljuje duh Bosne i Plehana. Iskusio sam, uostalom, koliko ste pomoći poslali Plehanu u ovo malo vremena kako sam se ja na Plehan vratio. Upravo zbog te pokazane plemenitosti i brige za zajedničko dobro, mogu hrabro stupiti pred Vas s molbom da počnemo s kontinuiranom akcijom prikupljanja što više novčanih sredstava kako bi smo podigli novu crkvu na Plehanu. S ovakvom molbom stupit ću u kontakt sa svakim s kime god budem mogao, ali najprije s Vama, jer je red da najprije svoje ljude imam na umu.

Na Plehanu su franjevci još u srednjem vijeku imali crkvu sv. Marka. Od 1563. godine, kada su Turci zauzeli Bosansku Posavinu i porušili crkvu, franjevci i dalje ostaju tu prisutni te stoljećima okupljaju vjernike na plehanskom srednjovjekovnom groblju. Kako turske vlasti nisu dopuštale gradnju novih kršćanskih građevina, samostan i crkva na Plehanu sagrađeni su tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Njihovim rušenjem Plehan je ostao jedini samostan u Bosni koji nema ni crkve ni zgrade samostana.

A samostan Plehan bio je jedna od najvažnijih duhovnih i  kulturnih institucija Hrvata ovoga dijela Bosanske Posavine. U 19. stoljeću bio je mjesto srednjoškolskog i visokog teološkog studija bosanskih franjevaca i u njemu je još 1888. godine pokrenut časopis Novi bosanski prijatelj. Samostanski arhiv čuvao je najvrjednije dokumente ovoga dijela Bosne i matice iz 17. stoljeća, a samostan je posjedovao bogatu galeriju moderne umjetnosti (preko 600 djela najpoznatijih suvremenih hrvatskih slikara i kipara).

Vojnici rušitelji imali su nakanu izbrisati sve tragove života, vjere i kulture Hrvata katolika u ovome području. To im je pošlo za rukom, ali mi kao kršćani i rodoljubi ne bismo smjeli dopustiti da nakane zla imaju posljednju riječ. Pomozite, ako ikako možete, u ovoj plemenitoj nakani i pridružite se akciji "S ljubavlju gradimo Plehan". Lobirajte za ovu akciju kod svojih prijatelja, poznanika, radnih kolega, poslodavaca, crkava i biskupija…

Odbor za izgradnju plehanske crkve, koji djeluje pri Hrvatskoj zajednici Plehan-Derventa u Švicarskoj uživa moje puno povjerenje da u ime samostana i župe može prikupljati novčana sredstva za izgradnju naše crkve. Imena svih darovatelja objavit ćemo u našem Plehanskom glasniku i na našoj Internet stranici te se svakome osobno zahvaliti, tako da svatko može biti siguran da je njegov dar doista pridonio dizanju iz praha plehanske crkve sv. Marka.

MIR I DOBRO!

Na Plehanu, 09. ožujka 2004.